Videoigre - recenzija: Resident evil IV

Prije nego što su postale popularne horor igre iz prvog lica koje strah temelje na jump scareovima, mraku, ne imanju oružja, ludilu i bespomoćnosti, na konzolama su harali horori poput Project Zero, Silent hill i Resident evil. To su bila drugačija horor iskustva (potonja 2, a pogotovo Resdient evil) u kojima ste imali osjećaj straha bez obzira što ste sa sobom nosili pištolj, shotgun te ste bili npr. dobro istrenirani policajac. Za razliku od današnjih, tadašnje horor igre su se igrale iz trećeg lica u stilu avantura iz onog doba, ali uz mogućnost pucanja. Sad što je od toga bolje, pitanje je ukusa. Moram priznati da sam Resident evil 4 prvi puta probao igrati još 2005. kad je izašao na PS2, ali nije mi se svidio te sam odigrao jedan level. Kako je nedavno izašao novi Resident evil VII, dobio sam potrebu odigrati jedan od starijih Resident evila. I tako sam tražio najstariji koji imam, misleći da je najstariji zapravo 5 (prvi za PS3), iako tada nisam znao koji su brojevi, instaliram ja tako četvorku (odnosno kao peticu) i veselim se igranju. Kad sam pokrenuo igru, samo sam ostao šokiran u stilu: „Ajoj, kriva igra“. Ali kad sam već skinuo, rekoh ajmo probat. I odigram opet taj prvi level, i opet loše, igra me opet nije uhvatila i nije mi se sviđala. Ovo treba najviše zahvaliti kontrolama koje su katastrofa. To je valjda jedina igra u kojoj ste super specijalni agent, ali ne možete pucati dok se krećete. Dobro ste čuli kad izvadite oružje kretanje staje, te kontrole za kretanje postaju kontrole za gađanje. I sad si zamislite scenu gdje prema vama ide 10 „zombija“, a vi umrtvljeni stojite i pokušavati ih analogom gađati s mjesta (igra navodno ne podržava miš – genijalno). No dobro, bez obzira na početnu katastrofu, odlučio ja igri dati šansu pa otišao pogledat koliko igra traje da vidim hoću li izdržati toliko. Piše 5-6 sati, a već sam odigrao 1 sat. Ono što nisam znao da sam opet gledao krivi Resident evil. Na svu sreću ovo je možda bila najbolja greška koju sam mogao napravit – igra naime traje 16 sati.

I igram ja tako, već 5 sati i igri se ne nazire kraj. U međuvremenu sam počeo voljeti igru te sam njene početne mane shvatio kao odličan dizajn igre. Možda glupo zvuči, ali u ovoj igri se strah između ostalog postiže lošim kontrolama (zato nema miša, nego gađate s tipkama). Dakle igra vam da oružja i sve, ali i dalje niste superman (iako u cut scenama skoro pa i jeste), nego morate igrati po pravilima igre što stvara visoku razinu straha i napetosti. Svaki metak koji izgubite u jednom dvoboju može značiti smrt u sljedećem, svaki glupo izgubljeni health može značiti smrt kasnije itd. Tako da ćete biti napeti čak i kad je samo jedan neprijatelj u vašoj blizini živ, jer iako vas možda neće ubit, dovoljno je da vam oduzme malo healtha. Sva sreća pa vas igra namjerno upozorava muzikom i glasovima neprijatelja dok god je netko od njih živ. Uglavnom u igri nisu rijetke situacije gdje ćete, kad imate manje neprijatelja, promijeniti na najslabije oružje, ne bi li vam ostalo više jačeg oružja za teže susrete. Ova igra inače postavlja benchmark po pitanju dizajna igre. Svako oružje, svaka municija je pomno postavljenja, da imate točno onoliko koliko vam treba (nit previše, nit premalo), drugačiji dijelovi igre (npr. bossovi, mini igre i sl.) su savršeno postavljeni da razbiju monotoniju. Također svaki dio igre je tu da vas nešto nauči te točno osjećate da postajete bolji, za razliku od FPS-a kojih ste već toliko odigrali da ste isti od početka do kraja (pogotovo ako uzmemo u obzir duljinu većine FPS-ova, govorim o single playeru). Tako npr. na samom početku igre imate 10 metaka u pištolju i odmah vas napadne 15-tak zombija i naravno da morate bježati, čime vas igra zapravo uči gle u ovoj igri nije loše bježati, brži si i iskoristi to. Bosovi u igri su jako interesantni, ali su u odnosu na obične neprijatelje prelagani, nije da se žalim jer je odličan osjećaj kad iz prve pobijedite bossa. Treba još napomenuti da u dijelovima igre osim što morate paziti na sebe, morate čuvati još jednu osobu, pa su ti dijelovi igre još nešto otežani. Često s tom osobom morate rješavati nekakve zagonetke, ali to su sekundarni dijelovi igre koji ne smetaju, ali niti pridonose igri. S obzirom na početno razočaranje, moram priznati da je Resident evil 4 pravi gušt igrati, te je stvarno osvježenje odigrati nešto drugačije, pa makar to osvježenje izašlo još prije 12 godina, a vi živjeli u velikoj zabludi i neznanju. Ipak nije igra bez razloga pokupila hrpu nagrada za igru godine.